Moj internet dnevnik
hologram

tracker
eXTReMe Tracker
Blog - srpanj 2013
srijeda, srpanj 17, 2013
 

ZASLUŽENI ODMOR......

TOPLO,VEDRO I LIJEPO LJETO VAM ŽELIM :))))

 

 

 

 



hologram @ 00:49 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
petak, srpanj 12, 2013

 

 *sve je u ovim pričama izmišljeno..mjesta, likovi i događaji

 

PRIČA SEDMA

 

Naše večeri na selu postale su svojevrsna ispovjedaonica savijesti i moralnih dvojbi.Puštala sam Doru da priča nesputano,da svoje jasne misli slaže u piramidu penjući se tako prema vrhu i svojoj konačnoj spoznaji.

Sama je započinjala s temama,no na kraju smo ipak nekako završavale noć s Njim.Sedmi je dan u kući moje pokojne bake Agate.Dora je od jutra neraspoložena i šutljiva.Bile smo u kupovini kod suseljana koji se obiteljski bave uzgojem povrća.Ove godine su kiše zaredale danima i plastenik je za sada jedino mjesto gdje je nešto jestivo niklo i polagano sazrijeva.Kraj je ožujka,a sunce kao da je ostalo na onoj drugoj polovici ove kugle koja nas okreće i mi na njoj okrećemo sami sebe i dopuštamo drugima da to čine..ma kao na vrtuljku da ti se zavrti u glavi i smuči..ponekada.

Kuća u kojoj boravimo je starija i dobro očuvana s autohtonim namještajem pedestih godina prošlog stoljeća,vezenim stolnjacima i šlinganim jastucima.Većinu namještaja i uporabnih predmeta svojim je rukama izradio moj djed.Vrijedan i šutljiv čovjek čudotvornih ruku.Seoski potkivač konja u slobodno je vrijeme zamijenio hladni dodir potkova i metala s podatnim toplijim drvom.Baka je pak večeri provodila vezući rubeninu,meni jednom kada se udam..da mi se nađe.Nije dočekala moju udaju,a kako mi se čini i neću se uskoro naći blizu braka.Ove slavonske ravnice bile su mjesto mog odrastanja do polaska u školu.Volim ove šorove i salaše.Pripadam ovim ravnicama,sada više nego ikad.

-Parkirala sam auto na pošljunčanom parkiralištu ispred  kuće u kojoj je stanovao.Pogledala sam svoj odraz u retrovizoru.Vidjela sam samo dva svijetleća objekta u obliku svojih očiju.Dlanovi su mi bili vlažni,drhtala sam iako sam bila sasvim priklado obučena za prohladnu večer ožujka.Uvijek je tako,svaki puta.Kao da je prvi dolazak,kao da nikada nisam jagodicama prstiju dodirivala zidove njegove sobe ispod neba,mekane jastuke i dugu na podu.Poslala sam mu poruku.Nisam imala ključ od ulaznih vrata i nikada se nisam sama penjala do njegovog stana.Uvijek je došao po mene.Uvijek….

Svjež zrak i povjetarac ušetali su u moju kosu,zagolicali su mi vrat.Udahnula sam duboko.Nisam znala da je to moj zadnji dolazak.

-Dora,opet ti se oči mute.Hoćeš li čaj od mente?Kupila sam ga jutros kod Joze u trgovini.Znaš da ga sinoć na našoj čajanki nismo imale.Kao i obično bez šečera..ili ipak želiš malo šečera u životu?-upitala sam svoju najbolju prijateljicu,pokušavajući je oraspoložiti.

Pristavljajući vodu u maleni bijeli lončić s crvenim krugovima, pomislila sam kako je njena ljubav prema Sergeju bila doista posebna.Neuvjetovana ljubav.Tako mi se barem činilo jer Doru sam poznavala od djetinjstva i iako mi nije puno pričala o toj vezi iščitavala sam iz njenih očiju,pogleda koji je skrivala kada je nešto namjeravala zatajiti,smiješka,nemirnih ruku,položaja tijela dok je tipkala po tipkovnici računala pišući njemu.Čitala sam te neverbalne znakove i vidjela ono što nikada prije nisam vidjela na njenom licu.Vidjela sam ljubav i želju na uzdama.Poželjela sam voljeti nekog tako poput Dore..bez kalkulacija uma,bez očekivanja..dan po dan…samo voljeti.

Bila sam poput izolirane misli u njenoj glavi koju nije stigla otvoriti.Misao sa zadrškom.

Ispijajući topli čaj iz plave porculanske šalice,ogrnuta plavom dekicom,s plavom kosom Dora je nastavila s pričom.A voljela je plavu boju i to ne samo zbog njegovih očiju.

-Uzela sam iz auta vrećicu s čokoladnim keksićima i sokom,svoju torbu i mobitel.Vidjela sam ga u tami,stajao je i čekao me.Poželjela sve te stvari baciti iz ruku na cestu,izuti cipele i potrčati mu u susret raširenih ruku i grliti ga i ljubiti ga toliko dana koliko ga nisam vidjela.I baš me briga tko dolazi i prolazi..tko vidi i izviruje.Baš me briga slažu li se zvijezde u nove oblike i forme i trese li susjeda iznad stolnjak pun mrvica večere po našim glavama. 

Nikada to nisam napravila.

Dodirnuli smo se pogledom i mirisima.Nasmiješio se,a ja sam taj smiješak očekivala poput kakvog sredstva za smirenje.Znaš,njegov bi smiješak mogao otopiti Sjeverni pol.Kada se on smijao..smijalo se sve oko njega.Cijeli bi prostor dobivao posebnu energiju.Svi bi oštri bridovi postajali mekši,plamen na malenim svijećicama bi treperio,čaše s crnim vinom bi zveckale..a ja?Ja sam se odvajala od vlastitig tijela.Moje se srce smijalo s njim.

Eh,da si samo mogla vidjeti taj stan.Posebno lijep i prostran.Jednostavan namještaj,krovni prozori kroz koje je nebo bilo na dohvat ruke.A tek pogled na grad!Često sam znala zastati na prozoru i gledati ta svijetla našeg grada.Zamišljala sam kako iza nekih ljudi sjede za stolom i objeduju..iza drugih je možda neka žena rađala dijete..iza trećih je netko učio pripremajući ispit…iza četvrtih je majka vozila dijete kući s treninga..iza..iza…mnogih je netko vodio ljubav..pod svijetlima!-značajno me pogledala završivši misao.

Na ovo zadnje sam se slatko nasmijala pa su se čak i Dorine usne razvukle u neki polu smiješak.Gledala sam je dok je ispijala čaj grijući ruke na stijenkama tople šalice.U sobi je bilo prohladno.Stara bakina peć nije mogla dovoljno zagrijati hladne zidove,a i kroz prozore je puhalo jer se nisu mogli dobro zatvoriti.Drvo na oknima se rastočilo od kiša,snijegova i sunca.

Lijepa je..zamišljena.Lice joj je posve bijelo.Malinasto crvene usne s vremena na vrijeme nervozno  dotakne prstima.Čini mi se kao da želi neke riječi maknuti s njih ili drugima zapriječiti da izađu.

Želim da se opet smije.Onako glasno grohotom do suza.Razigrana i vrckava,brbljiva i prepuna energije koju nemilice rasipa uokolo sebe.Sada mirna,plaha,uplašena i tiha..poput životinjice koja traži duplju da se sakrije.Od čega bježi i zašto ne racionalizira svoje emocije koje je evo koštaju i zdravlja?Iščekujući nalaze kardioloških pretraga uzele smo obje dva tjedna godišnjeg odmora i doslovce pobjegle od svega i svih ovdje u malo selo Bajini dvori. 

Bila sam njena suprotnost.Ja sam bila racio..ona uvijek emocija…čista i nepatvorena.Govorila bi mi da ljubav boli i da ona tu bol nosi kao dar.Njeno srce je sada zvalo upomoć!

-Mislim da smo se nas dvoje grlili puno više i ljubili puno duže od onog stvarnog taktilnog dodira.Ljubili smo se pogledima i grlili zrakom sobe..prostorom koji nas je spajao-izgovorila je prekidajući ugodnu tišinu.

-Taj je zagrljaj nakon puno dana negrljenja bio blagoslov njegovih ruku mojoj duši.Sergej ima velike ruke i u tom krugu njegovih ruku je ostao moj sretni svijet.

Izgovorila je pogledavši me ravno bez treptaja u oči.Činila je to svaki puta kada bi poželjela dati izrečenim riječima na značenju.

-Nisam znala da je to zadnji puta-nastavila je Dora.

-I želim da sve što smo imali ostane iza tih zidova na našoj koži,umu,emocijama  kao otisak..kao trag samo meni i njemu vidljiv i znan.Samo mi znamo čitati te znakove..sami smo ih ucrtavali.Dopusti mi da budem sebična…ne ljuti se što ću šutjeti.Ne mogu pričati o nama.Bila bi to izdaja.

Prišla sam joj i zagrlila je.Osjetila sam da drhti,osjetila sam nešto toplo na svom ramenu…kako kapa ritmom jecaja.Plakala je….

-Slušaj,imamo u frižideru  domaću medicu!Dobila sam je na poklon od susjede preko puta,Anka se zove.Vrlo vrijedna i srdačna žena.Obećala nam je sutra za doručak donijeti pravi pravcati topli domaći kruh.Predlažem da popijemo po jednu i malo začinimo ovaj bljutavi čaj koji nam bučka u trbuščićima,a tu je i posebno iznenađenje za tebe.Čvarci!!Zadnja zaliha.Što kažeš?-upitala sam je očekujući potvrdan odgovor.Nisam od onih žena plačljivica i ne volim pretjerivanja u oplakivanju vlastite sudbine.

Dora je šutke brisala suze rubom rukava svoje mekane zelene vestice gledajući me pomalo začuđeno.A onda je digla lijevu ruku u zrak i rekla.

-Daj po jednu,ali ne pretjeruj s količinom.Samo gutljaj,znaš da je vrhunac mog alkoholiziranja jedan bambus!-

Za otprilike dva sata…..

Dora se smije i govori kako je medica čudotvorno ukusna i ni malo ljuta.Čvarci su joj preslani ali ih ne prestaje grickati.Skida vestu,vruće joj je.Sve se češće smije,traži glazbu,priča o godišnjici mature koja je očekuje u svibnju.

Toči nam još po jednu,nazdravljamo Sergeju..po tko zna koji put.Dora pleše i pjeva neku domaću o pamuku i grudima i ljubavi naravno.

Dora se smije i plače..u isto vrijeme.

-Suze su višak emocija-…kaže.

Moj racio sklanja bocu i daje Dori maramicu.

U daljini se čuju tamburice i pjesma.Svadba je..netko se u selu ženi.

                                               

*nastavit će se svakako,no da li će nešto od toga biti i ovdje..to ne znam



hologram @ 18:59 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 9, 2013

 

Ne vidim...ne čujem...ne znam....ne želim znati....

 

 





 

 

hologram @ 00:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 1, 2013
Bez pomicanja usana.......

 

 

n

hologram @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare